Od donošenja Zakon o inkluzivnom dodatku u prosincu 2023. godine, te stupanja na snagu u siječnju 2024., u praksi su se počela otvarati brojna pitanja, a jedno od posebno osjetljivih odnosi se na situacije u kojima korisnik premine prije nego što mu pravo bude priznato ili prije nego što mu budu isplaćeni već ostvareni iznosi. Iako se možda radi o “tehničkom” problemu, njegove posljedice za obitelji preminulih korisnika vrlo su konkretne i često nepravedne.
U značajnom broju slučajeva postupci priznavanja prava traju dulje od zakonski propisanih rokova. Razlozi su najčešće administrativne prirode, poput dugotrajnog vještačenja ili opterećenosti sustava. U međuvremenu korisnik premine, a nadležna tijela, pozivajući se na Zakon o općem upravnom postupku, obustavljaju postupak uz obrazloženje da je riječ o osobnom pravu koje smrću prestaje. Posljedica takvog pristupa jest da pravo nikada nije formalno priznato, dospjeli iznosi ostaju neisplaćeni, a nasljednicima se onemogućava ostvarivanje onoga što je po svojoj naravi imovinska tražbina.
U središtu problema nalazi se nerazlikovanje dviju pravnih kategorija: samog prava na inkluzivni dodatak kao osobnog prava i novčane tražbine koja nastaje u trenutku kada su zakonski uvjeti ispunjeni. Iako je pravo osobno, njegovi financijski učinci ne bi smjeli automatski nestati smrću korisnika, osobito u situacijama kada je izostanak isplate posljedica sporosti administracije, a ne neispunjavanja uvjeta.
Važan doprinos razumijevanju ovog pitanja daje nedavna Presuda Upravnog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2026., kojom su poništena rješenja nadležnih tijela. Sud je zauzeo stajalište da smrt stranke ne može imati za posljedicu gubitak već dospjele imovinske tražbine, osobito kada je do neisplate došlo zbog dugotrajnosti postupka na strani javnopravnog tijela. Pritom je posebno naglašena potreba razlikovanja osobnog prava od njegovih imovinskih učinaka te zaštita legitimnih očekivanja stranaka. Dodatnu težinu ovom stajalištu daje i činjenica da je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 6. ožujka 2026. odustalo od žalbe na navedenu presudu. Odluku je donio ministar Alen Ružić, povlačeći žalbu koju je prethodno podnio njegov prethodnik Marin Piletić, čime je dodatno potvrđen smjer sudske prakse u ovom području.
Takvo stajalište nije novo. Ono se nadovezuje na ranije pravno shvaćanje Upravni sud Republike Hrvatske iz 2011. godine, prema kojem smrt stranke sama po sebi ne predstavlja zapreku za nastavak postupka ako zahtjev uključuje i neostvareno imovinsko potraživanje. To je shvaćanje već primjenjivano na prava poput mirovine, osobne invalidnine, doplatka za pomoć i njegu te prava iz zdravstvenog osiguranja — prava koja su po svojoj osnovi osobna, ali proizvode imovinske učinke.
Unatoč tome, izostanak jasne zakonske odredbe dovodi do neujednačene prakse. Dok Zakon o općem upravnom postupku upućuje na obustavu postupka zbog osobne prirode prava, stvarne životne situacije zahtijevaju drugačiji pristup. U praksi to znači da ishod često ovisi o tumačenju pojedinog tijela, što stvara pravnu nesigurnost i nepovjerenje u sustav.
Rješenje ovog problema ne zahtijeva složene intervencije, već jasnu i izričitu normativnu dopunu. Potrebno je propisati da u slučaju smrti korisnika, ako su do dana smrti bili ispunjeni uvjeti za priznanje prava, nadležno tijelo utvrđuje pravo i visinu dospjelih iznosa, pri čemu takvi iznosi predstavljaju imovinsko pravo koje ulazi u ostavinu i isplaćuje se nasljednicima. Takva odredba imala bi karakter posebnog propisa u odnosu na opći upravni postupak i uklonila bi postojeće dvojbe.
Trenutačno stanje dovodi do toga da građani i njihove obitelji snose posljedice sporosti sustava, što ne bi smjelo biti prihvatljivo u pravnom poretku koji počiva na načelima pravičnosti i pravne sigurnosti. Ako su uvjeti za ostvarivanje prava bili ispunjeni za života korisnika, tada bi i njegovi financijski učinci trebali biti priznati, bez obzira na to je li upravni postupak dovršen na vrijeme. Jasna zakonska intervencija u tom smjeru predstavljala bi ne samo pravno, nego i društveno nužan korak.
Loading ...