Najvažnije izmjene i dopune Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima koji je stupio na snagu 23.12.2025. (NN 151/2025) te novine koje donosi u odnosu na raniji tekst Zakona, su:
Novi modeli stambenog zbrinjavanja:
–mogućnost otkupa neuseljivih stanova u državnom vlasništvu – korisnici stambenog zbrinjavanja više nisu ograničeni samo na najam ili darovanje, nego mogu otkupiti neuseljive stanove u državnom vlasništvu pod propisanim uvjetima.
-darovanje građevnog materijala za popravak stana u potkrovlju ili na zadnjoj etaži – ranije nije bilo jasno uređeno, a sada je ta mogućnost uključena.
Povećanje iznosa za darovanje građevinskog materijala – s dosadašnjih 25 % → 50 % vrijednosti, zbog rasta cijena materijala i usluga.
Iznos najamnine u državnim stanovima – uvodi se isti iznos najamnine za sve u sustavu stambenog zbrinjavanja na potpomognutim područjima: 0,36 € po m² mjesečno, što odgovara „zaštićenoj najamnini“.
Proširenje prava na dodatne skupine
Stambeno zbrinjavanje hrvatskih iseljenika i potomaka iseljenika – Zakon sada izričito uključuje mogućnost stambenog zbrinjavanja za hrvatske državljane iz iseljeništva (i članove njihovih obitelji) koji se vraćaju trajno u RH.
Hrvatski državljani u BiH – precizno su propisane procedure za stambeno zbrinjavanje i za hrvatske državljane koji žive u Bosni i Hercegovini.
Žrtve obiteljskog nasilja
Pravo se može ostvariti i na temelju nepravomoćne presude – do sada je bilo potrebno čekati pravomoćnu presudu, što je moglo trajati dugo.
Fokus ćemo usmjeriti na Izmjene i dopune Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima koje su ponovno otvorile staro, ali nikad riješeno pitanje – položaj bivših nositelja stanarskog prava. Posebno su problematične odredbe članaka 48.a i 48.b, koje se u praksi pokazuju kao diskriminirajuće i suprotne temeljnim ustavnim načelima jednakosti pred Zakonom.
Iako je deklarativni cilj Zakona osigurati pravedno i održivo stambeno zbrinjavanje na potpomognutim područjima, njegova primjena prema jednoj specifičnoj skupini građana govori suprotno.
Tko su zapravo nositelji stanarskog prava?
Nositelji stanarskog prava nisu osobe bez pravne osnove. Riječ je o građanima koji su, temeljem tada važećih zakona, imali trajno i zaštićeno pravo korištenja stana, često desetljećima, uz ulaganja, plaćanje stanarine i režija, te stvaranje obiteljskog doma.
Ukidanjem stanarskog prava tijekom 1990-ih, ti su građani izgubili jedno od temeljnih egzistencijalnih prava, a država je preuzela obvezu da taj gubitak kompenzira kroz odgovarajuće modele stambenog zbrinjavanja, te utvrđeno pravo sada oglašava ništavim.
Naime, izmjenama i dopunama Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima bivšim nositeljima stanarskog prava kojima je pravo na stambeno zbrinjavanje formalno utvrđeno- pravomoćnim Rješenjima, sada im se umjesto stvarnog rješenja nudi određeni novčani iznos za kupnju stana. Na papiru, država tvrdi da je obvezu ispunila. U stvarnosti, to je pravo bez realne mogućnosti ostvarenja.
Jednokratni novčani iznosi predviđen za kupnju stana ne prati cijene nekretnina na tržištu, ne uzima u obzir inflaciju, rast cijena građevinskog materijala ni kronični nedostatak dostupnih stanova,kao i činjenicu da tržište nekretnina u dijelu sredina praktički ne postoji, npr. područje posebne državne skrbi/potpomognuto područje. To u praksi znači da osoba ima „pravo“ kupiti stan, ali za taj iznos na tržištu ne postoji nijedan stan koji bi to pravo učinio stvarnim.
Ovim modelom država faktički prebacuje svoju ustavnu i zakonsku obvezu na pojedinca. Moramo naglasiti kako su bivši nositelji stanarskog prava često osobe starije životne dobi, slabijeg imovnog stanja, nisu kreditno sposobni.
Predpostavka je kako je zakonodavac ovim modelom omogućio bivšim nositeljima stanarskog prava slobodu izbora, tj. korisnik bira gdje će kupiti stan, međutim kakav je to izbor kad nemaju dovoljno novca, nema ponuda,nema alternative ako kupnja ne uspije.
To nije sloboda izbora, već jedna vrsta prisile kroz zakonska mjerila.
Isto tako ovdje je riječ o povredi načela stvarne jednakosti jer dolazi do povrede jednake mogućnosti ostvarivanja prava. Kada jednoj skupini se daje novčani iznos za tržišnu kupnju stambene jedinice, a drugima dugoročna sigurnost /najam-otkup/, tada ne postoji jednakosti.
To je definicija diskriminacije i odustanak države od vlastite odgovornosti, a nije definicija stambenog zbrinjavanja u cilju samog Zakona. Ako se pravo na dom pretvori u simboličan iznos koji ne može kupiti ni kvadrate, tada se ne rješava problem stanovanja, samo se administrativno zatvara predmet.
Ljudima koji su nekad imali Dom danas se nudi iznos za koji dom ne postoji, tada Zakon ne rješava problem – on ga nažalost, legalizira.
Loading ...