Predmet: Predmet: Kratka analiza Odluke Ustavnog suda RH, br.: U-III-1264/2020 od 12.srpnja 2022. – pozitivna presuda u predmetu u predmetu odjave prebivališta bivšem nositelju stanarskog prava
Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj gornji, usvojena je ustavna tužba te ukinuta presuda Visokog upravnog suda RH, broj: Usž-4194/2019 od 29.1.2020. i presuda Upravnog suda u Zagrebu, broj: UsI-4032/18 od 24.7.2019.g. te se predmet vraća Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
Ukratko ističemo da se radi o slučaju naše stranke J.D., bivšem nositelju stanarskog prava, povratniku, koji je bio u najmu stana u Sisku od 2008-2020.g., uredno podmirivao sve obveze za isti, živio u istom, ali je zbog bolesti, liječenja i više operacija izbivao povremeno iz stana. Temeljem terenskih provjera Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje (SDZUOSZ) ocijenjeno je da J.D. ne koristi stan te je pokrenut postupak radi odjave prebivališta i vraćanja važeće osobne iskaznice, iako je još dodatno to isto tijelo tj. SDUOSZ, stranci zbog bolesti prihvatilo zahtjev za zamjenu postojeće stambene jedinice (5.kat bez lifta), jer mu je zbog bolesti isti stan bilo vrlo teško koristiti. Postupak u vezi prebivališta je nakon negativne odluke Visokog upravnog suda RH, završio na Ustavnom sudu RH.
U ocjeni Ustavnog suda stoji da upravno sudovanje osigurava provedbu jamstva sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela te da u tom pogledu Ustavni sud podsjeća da su nakon stupanja na snagu Zakona o upravnim sporovima 1.1.2012.g., upravni sudovi i Visoki upravni sud RH dužni voditi spor kao spor pune jurisdikcije, samostalno utvrđivati činjenično stanje, provesti javnu i kontradiktornu usmenu raspravu te meritorno odlučiti o upravnoj stvari. No, Ustavni sud napominje da su sudovi u upravnom sporu dužni pružiti mogućnost strankama da ospore utvrđenja javnopravnih tijela.
U pogledu zaključka upravnih tijela i sudova da podnositelj ove ustavne tužbe ne stanuje na adresi prebivališta, koji zaključak temelje na terenskoj provjeri kao ključnom dokazu, Ustavni sud navodi da su sve informacije u spisu o obavljenoj terenskoj provjeri šture jer nema podataka kad je provjera obavljena (koji dan i u koje vrijeme, tko ju je obavio i na koji način). Osim toga u postupku nije osporeno da podnositelj ustavne tužbe redovno plaća najam i režije za stan na toj adresi, da na toj adresi prima pismena, da mu medicinska dokumentacija glasi na tu adresu, da nema drugu nekretninu u RH te da nije utvrđena neka druga adresa na kojoj podnositelj živi.
Ustavni sud je stava i mišljenja da postoje mnogobrojni razlozi zbog kojih neka osobe može biti privremeno odsutna iz svog doma, više tjedana ili mjeseci, a da time ne prestane namjera te osobe da na određenom mjestu trajno živi. Takve situacije su dulja putovanja, privremeni rad u drugom mjestu ili država, dulje liječenje, obrazovanje i slično. Kada bi takve situacije dovodile do odjave prebivališta po službenoj dužnosti ili do obveze građana da svaku takvu situaciju prijavljuju policiji kako bi izbjegli takvu odjavu onda bi to predstavljalo značajno ograničenje slobode kretanja. S obzirom na važnost prebivališta u hrvatskom pravu za ostvarenje mnogih prava, to bi moglo dovesti do velike pravne nesigurnosti.
Ustavni sud smatra da je, posebno s obzirom na bolest podnositelja o kojoj je on obavijestio tijelo koje je zatražilo provjeru (SDUOSZ), stavljen prevelik teret na podnositelja. Odjava prebivališta po službenoj dužnosti za građane stvara vrlo ozbiljne pravne posljedice, prije svega dužnost vraćanja osobne iskaznice, bez koje se ne mogu niti kretati niti ostvarivati niz svojih prava, pa stoga Ustavni sud ocjenjuje da mjera poduzeta u slučaju podnositelja nije bila razmjerna legitimnom cilju koji se nastojao ostvariti kao i da miješanje u podnositeljevo pravo na slobodu kretanja i izbor boravišta nije bilo nužno u demokratskom društvu.
Dakle, Ustavni sud ocjenjuje i utvrđuje da je osporenim presudama povrijeđeno podnositeljevo pravo na slobodu kretanja i biranja boravišta zajamčeno čl. 32.st.1. Ustava RH i čl.2.st.1. Protokola broj 4 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Temeljem Odluke Ustavnog suda RH, predmet se vraća Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak jer je podnositelju ustavne tužbe ograničeno njegovo pravo na slobodu kretanja i biranja boravišta te preostaje odgovoriti na pitanje da li je to ograničenje bilo razmjerno cilju koji se želio postići.
PGP Sisak će i dalje pratiti predmet jer isti smatra važnim u vezi održivog povratka izbjeglica u RH te njihovoj reintegraciji, kao i u integraciji socijalno osjetljivih kategorija građana.
U Sisku, 17.8.2022.
PGP Sisak
Loading ...