Malodobni državljanin Bosne i Hercegovine E.M. rođen je i živi u Zagrebu od 2006. u obitelji s majkom, sestrom i bratom. Stambeno su zbrinuti dodjelom stana u državnom vlasništvu izvan područja od posebne državne skrbi u RH (PPDS-a) i uzdržavaju se zahvaljujući redovnim prihodima zaposlene majke. E.M. redovno pohađa školu i u statusu je stranca odobrenog privremenog boravka u RH redovito i bez prekida od 2013.godine.
Podneseni zahtjev za odobrenje stalnog boravka malodobnog E.M. Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je rješenjem od 18. ožujka 2019. obrazloživši negativnu odluku neispunjenjem kumulativno propisanih uvjeta iz čl. 96. Zakona o strancima jer je tijekom postupka ocjene zahtjeva utvrđeno kako mldb. E.M. nema dovoljna sredstva za uzdržavanje i nema zdravstveno osiguranje.
Odredba čl. 96. st. 2. Zakona o strancima doduše predviđa mogućnost odobrenja stalnog boravka i strancu koji ne ispunjava sve uvjete iz čl. 94., ali u ovom slučaju E.M. ne ispunjava uvjete jer se ova mogućnost odnosi samo na strance koji su najmanje 10 godina imali status izbjeglice ili imali prebivalište u RH na dan 8.listopada 1991.
Na negativno rješenje MUP-a podnesena je tužba nadležnom Upravnom sudu u Zagrebu sa zahtjevom za poništavanje pobijanog rješenja.
Tužbom se ne osporavaju činjenice utvrđene u upravnom postupku već se upućuje na odredbu čl. 94. st. 4. Zakona o strancima, te traži primjena načela svrhovitosti odluke umjesto pretjeranog formaliziranja. U bitnome, tužba ukazuje kako se iz odredbe 94. st. 4. koja predviđa odobravanje stalnog boravka i osobi koja ne ispunjava propisane uvjete ako se radi o: „državljaninu treće zemlje koji je rođen i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga, na koje nije mogao utjecati, nije imao reguliran boravak.“, jasno može protumačiti volja zakonodavca za otvaranje mogućnosti odobravanja traženog statusa i osobama koje iz najrazličitijih i nepredvidivih razloga nisu imali niti reguliran boravak u RH. S obzirom da se E.M kao dijete ne može smatrati odgovornim ni za kakve relevantne životne okolnosti, a činjenica urednog reguliranja privremenog boravka se ne može smatrati smetnjom u svjetlu zahtjeva za odobravanjem stalnog boravka, tužbom se od suda zahtjeva uvažavanje principa statusne zaštite djeteta kroz praćenje statusa svojih roditelja. U predmetnom slučaju samo majke kao jedinog skrbnika, a koja ima status stranca sa odobrenim stalnim boravkom.
Presudom Upravnog suda u Zagrebu od 24. kolovoza 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja MUP-a RH.
Sud je u cijelosti prihvatio argumente i pravno shvaćanje tuženika jer ih smatra potvrđenim kroz postojeću dokumentaciju, utvrđene činjenice i mjerodavne zakonske odredbe.
Na takvu presudu uložena je žalba Visokom Upravnom sudu RH u kojoj se ne iznose nove činjenice niti dokazi već se traži primjena suštinski različitog pristupa u shvaćanju sadržaja, svrhe i smisla, te interpretaciji zakonskih normi kojima se regulira odobravanje stalnog boravka stranca, a kojim bi se uvažili razlozi svrhovitosti umjesto primjene pretjeranog formalizma zasnovanog na tradicionalnom-krutom shvaćanju zakonitosti.
Eventualni argument zaštite javnog interesa koji se podrazumijeva kao neizostavni dio propisa iz ovog pravnog područja, u demokratskom društvu visokog stupnja razvijenosti kao što je to slučaj s Republikom Hrvatskom, ne bi smio nadjačati objektivne interese i prava pojedinca u primjeni kod odlučivanja u konkretnom slučaju gdje ne postoji niti najmanjih razloga vjerovati da bi odobravanjem statusa stalnog boravka djetetu rođenom u RH na bilo koji način bila ugrožena nacionalna sigurnost, javni interes ili bilo koja druga vrednota, a za koju se opravdano može vjerovati da bi bila zaštićena zahtjevom za opetovanim svako-godišnjim odobravanjem privremenog boravka za mldb. E.M. kako to neopravdano inzistira tuženik.
Dana 17. studenog 2020. Visoki upravni sud presudio je (Usž-3938/20-2) na način da je odbio žalbu i potvrdio presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Usl-1505/19-10 od 24. kolovoza 2020. Visoki upravni sud je sve žalbene razloge smatra neosnovanima, a prvostupanjsku presudu smatra donesenom na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka nije našao.
Dana 9. veljače 2021. PGP je podnio ustavnu tužbu, navodeći sljedeće povrede Ustava i ustavnog prava: pravo na jednakost, ustavno jamstvo zakonitosti pojedinačnih akata tijela državne vlasti, pravo na pravedno suđenje, jamstvo štovanja i pravna zaštita osobnog, obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti te jamstvo zaštite materinstva, djece i mladeži.
PGP i dalje prati ovaj predmet, jer smatra da je pravo djeteta ugroženo te želimo istaknuti i mišljenje Pravobraniteljice za djecu koja, u drugom predmetu, u svom obraćanju Ministarstvu unutarnjih poslova između ostaloga navodi:
„Konvencija o pravima djeteta nalaže državama članicama da svakom djetetu koje se nalazi na području njihove jurisdikcije priznaju sva prava iz Konvencije, da svaka odluka koja se tiče djeteta mora biti u njegovom najboljem interesu te da dijete ima pravo da se ne odvaja od svojih roditelja. To se može postići samo ukoliko se omogući da dijete slijedi boravišni status svojih roditelja“.
Čekamo odluku Ustavnog suda RH.
Loading ...