Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima /NN 106/2018/ stupio je na snagu 01.siječnja 2019.
Novi Zakon je osim potpomognutih područja (definiranih Zakonom o regionalnom razvoju), “zbog kontinuiteta započetih projekata” zadržao nadležnost i na područjima posebne državne skrbi (PPDS). Time se pak područje primjene novih zakonskih odredbi o stambenom zbrinjavanju proširilo na dodatnu 151 jedinicu lokalne samouprave, što u praksi znači da se sada mjere stambenog zbrinjavanja provode u 336 jedinica lokalne samouprave – gradova i općina – što je povećanje više od 80 posto. Ovdje je riječ o proširenju teritorijalne nadležnosti primjene samog Zakona.
Glavni cilj koji se želi postići Zakonom o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima /ZSZPP/ je uspostaviti učinkovit, efikasan i operativan sustav mjera i aktivnosti koji bi za posljedicu rezultirao poticanjem povratka, ostanka i naseljavanja stanovništva na potpomognutim područjima što pridonosi demografskom i gospodarskom razvoju tih područja. Temeljnom odredbom čl. 1. st. 3. ZSZPP pravo na stambeno zbrinjavanje može ostvariti fizička osoba koja prebiva na području primjene ZSZPP ili se želi naseliti na području primjene istoimenog Zakona.
Ciljane skupine primjene novog zakona i njegovih podzakonskih akata su obitelji u potrebi za stambenim zbrinjavanjem, socijalno najugroženije skupine stanovništva, stručni kadar, kao novina – žrtve nasilja u obitelji, kao i osobe koje zbog izvanrednih okolnosti poput poplave, požara, klizišta, potresa, eksplozije ostanu bez jedine stambene jedinice uvjetovane za stanovanje.
Na prvu bi se mogao izvesti zaključak, a jer bi to bilo logično, kako je postupak stambenog zbrinjavanja kroz navedene novine pojednostavljen, motivirajući te više fleksibilan, međutim praksa nam pokazuje sasvim nešto drugo.
Primjer iz naše prakse je D.W., koja je mlada žena koja prebiva u okolici Rijeke. Njezinu obitelj čine boležljiva majka i punoljetni sin. Svo troje su državljani Republike Hrvatske. Žive u staroj baraci koja je bila napravljena za radnike firme koja je propala prije 40-ak godina. Na predmetnoj baraci nisu sređeni imovinsko-pravni odnosi. Nužda i nepovoljne životne okolnosti natjerala su ovu ženu da sa svojom obitelji useli u baraku kao privremeno-nužni smještaj. Uvjeti prebivanja su ispod granica ljudskosti te su zdravlje i u konačnici život obitelji D.W. ugroženi.
D.W. kao samosvjestan i ravnopravan član društva ne želi biti korisnica socijalne skrbi jer je zdrava i radno sposobna osoba. Iz životne priče D.W. došli smo do spoznaja kako je bila zaposlena na različitim mjestima, od pekara preko ugostiteljskih objekata do rada u pogonima ribe. Trenutno je nezaposlena i u postupku traženja zaposlenja. Jedini novčani prihod je zajamčena minimalna naknada od majke u iznosu od 920,00 kuna.
Pomoć oko rješavanja njezinog stambenog statusa zatražila je od matičnog grada, Centra za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta pa sve do predsjednika Republike. Put je bio trnovit i bezuspješan. Na žalost, hrvatska administracija je bešćutna i D.W. je samo broj.
Pošto je Rijeka izvan područja posebne državne skrbi i ne ulazi u potpomognuta područja, dane smjernice D.W. su podnošenje prijave za stambeno zbrinjavanje u zakonom propisanom roku i to za četiri potpomognuta područja Primorsko-goranske županije: Brod Moravice /ujedno je i područje posebne državne skrbi/, Vrbovsko, Skrad i Mrkopalj.
No, na žalost za ta područja nema osiguranih stambenih jedinica, iako se korisnica želi naseliti na to područje, točnije na područje mjesta Mrkopalj.
Dakle, prema navedenom iskustvu iz 2020. godine, točnije obzirom na nepostojanje stambenih jedinica u navedenim potpomognutim područjima, stranka ne bi trebala podnositi zahtjev za stambeno zbrinjavanje na navedenim područjima. No, onda se postavlja pitanje na kojim područjima da podnosi te koliko su ta područja adekvatna za stranku, jer ispada da bi trebali podnositi tamo gdje ima stambenih jedinica, no onda će tamo biti veći broj prijavitelja, a pojedinim strankama ta područja možda ne odgovaraju…
Kada tijekom tekuće godine, stranka spozna da nema raspoloživih stambenih jedinica za mjesto za koje je aplicirala, ne može ništa učiniti, već mora čekati sljedeću godinu, a sljedeće godine se cjelokupna situacija u vezi stambenog zbrinjavanja može promijeniti, itd.
Očigledno je da je rješavanje stambenog zbrinjavanja velikim dijelom podložno sreći ili slučaju, jer stranka ne može znati gdje ima stambenih jedinica.
Iz konkretnog predmeta vidljivo je kako se Zakonom ne postiže svrha – poticanje naseljavanja stanovništva na potpomognutim područjima, jer netko se želi naseliti na potpomognuta područja i aplicira za isto, no može se desiti, kao što se u praksi najčešće i dešava, da je nemoguće ostvariti stambeno zbrinjavanje godinama, a vjerojatno i nikada.
D.W. i ostale stranke čeka neizvjesnost u postupku stambenog zbrinjavanja i pitanje je koliko godina čekanja i nemoći je pred njima.
Loading ...