Dugogodišnja suradnja PGP-a Sisak i Pravne Klinike Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

izvor: klinika.pravo.unizg.hr

U vidu sada već tradicionalne suradnje Pravne klinike i Projekta Građanskih Prava Sisak (dalje u tekstu: PGP Sisak), ali ovoga puta u novom ruhu zbog epidemioloških mjera, 24. rujna 2020. godine održano je online predavanje na temu bezdržavljanstva u Republici Hrvatskoj.

O PGP Sisak i suradnji s Pravnom klinikom

PGP Sisak je nevladina, nepolitička, neprofitabilna i humanitarna organizacija čiji su neki od njezinih mnogobrojnih ciljeva i aktivnosti sljedeći: promocija i zaštita ljudskih prava i temeljnih vrijednosti građana, razvoj demokratske političke kulture i razvoj lokalne zajednice, razvoj civilnog društva, borba protiv nejednakog postupanja, nasilja, siromaštva i socijalne isključenosti, poticanje razvoja ruralnih područja, zaštita manjina, promicanje volonterstva i socijalnih usluga u zajednici i slično. Broji 25 000 stranaka, a više o njezinom radu i utjecaju u društvu može pročitati na njezinoj službenoj stranici.
PGP Sisak je 2017. započeo aktivan ra
d u borbi protiv bezdržavljanstva kao implementacijski partner Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (dalje u tekstu: UNHCR) te od svih grupa Pravne klinike najuže surađuje s Grupom za pomoć azilantima i strancima iz kojeg je razloga i tema predavanja bila blisko vezana upravo uz prava stranaca. Naime, pojam stranca obuhvaća sve osobe koje ne posjedu državljanstvo države na čijem se teritoriju nalaze, bilo da se radi o osobama koje imaju državljanstvo druge države ili nemaju državljanstvo nijedne države.

Apatridija i izvori prava

Apatridnost se javlja zbog različitih razloga, ali najčešće sukoba zakona, prijenosa teritorija, sklapanja braka, upravne prakse, diskriminacije, nedostatka upisa činjenice rođenja i odricanja jednog državljanstva prije primanja u drugo državljanstvo. Apatridnost i danas predstavlja značajan problem brojeći, prema podacima UNHCR-a, oko 12 milijuna osoba bez državljanstva širom svijeta.

Prava osoba bez državljanstva (apatrida) uređena su međunarodnim pravnim aktima, od kojih je najvažnije izdvojiti Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine, Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravima djeteta iz 1989. godine i Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957. godine. Zakonodavstvo ova pitanja uređuje Zakonom o strancima, Zakonom o statusu prognanika i izbjeglica i Zakonom o hrvatskom državljanstvu.

Važno je spomenuti i Zagrebačku deklaracija o pristupu osobnim dokumentima i registraciji donesenu 2011. godine na Konferenciji o pribavljanju civilnih dokumenata i upisima u državne matice (sprečavanje bezdržavljanstva) u Jugoistočnoj Europi kojom su preporučena određena načela na lokalnoj i regionalnoj razini u cilju poštivanja ljudskih prava i smanjenja bezdržavljanstva, kao i težnju za europskim integracijama.

Problemi u praksi

Razvoj, napredak i suradnja na ovom pravnom području vrlo je važna, za osobe bez državljanstva zaista neophodna jer su te osobe u svakodnevnom životu vrlo ograničene. Kao primjer navest ćemo neka od temeljenih ljudskih prava, a za njih neostvariva kao što su zapošljavanje, obrazovanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava. Osobe bez državljanstva zapravo žive izvan sustava, nevidljivi te često na rubu materijalne egzistencije. Ponekad apatridima postaje generacijski problem i broj apatrida raste u svakoj sljedećoj generaciji sako se samim rođenjem na teritoriju države ne može steći državljanstvo ili ako je to nemoguće postići naturalizacijom bez obzira na broj godina provedenih u toj državi.

Još jedan problem stvara što institucije uveliko ostavljaju na dispoziciju strankama pribavljanje potrebnih dokumenata zaboravljajući da te osobe često nemaju ni znanja ni mogućnosti takve dokumente pribaviti. Usko s spomenutim problemom povezan je i problem slabe suradnje i komunikacije među državama na ovom planu. Primjer navedenog je slučaj djevojčice koja iako cijelo svoje djetinjstvo živi u Republici Hrvatskoj, rođena je u Republici Francuskoj, no o tome nije imala rodni list. Od njezinih roditelja tražilo se da osobno zatraže izdavanje rodnog lista u Republici Francuskoj. Roditelji nisu poznavali francuski jezik niti su imali sredstva za putovanje. Jednogodišnji napori u obraćanju hrvatskim i francuskim vlastima te diplomatski i konzultantskim uredima PGP Sisak polučili su uspjeh, no kada je rodni list stigao ispostavilo se da je ime majke krivo napisano. S obzirom da bez ispravnih podataka djevojčici nije mogao biti oboren boravak, a druge mogućnosti vezano uz ispravak nije bilo, PGP Sisak pokrenuo je sudski postupak u dva dijela: (1) osporavanje majčinstva osobe koja je upisana u rodni list kao majka i (2) istovremeno utvrđivanje majčinstva žene koja je djevojčicu odgajala i s njom živjela, iako je to zapravo bila ista osoba. Cijeli proces bio je potreban kako bi se djevojčici dodijelio osobni identifikacijski broj bez koji ne može biti upisana prvi razred osnovne škole u sustavu e-dnevnika, iako je prethodno završila prvi razred, ali kao neevidentirana učenica.

Privremeni boravak

Dobivanje hrvatskog državljanstva je proces koji za apatride obuhvaća tri stepenice: (1) privremeni boravak, (2) stalan boravak te (3) državljanstvo.

Prema Zakonu o strancima privremeni boravak odobrava se strancu koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu:
1. spajanja obitelji,
2. srednjoškolskog obrazovanja i studiranja,
3. znanstvenog istraživanja,
4. humanitarnog razloga,
5. životnog partnerstva te
6. rada (čl. 47. st. 1. ZS).

Nadalje, strancu će se odobriti privremeni boravak ako:
1. dokaže svrhu privremenog boravka,
2. ima valjanu putnu ispravu,
3. ima sredstva za uzdržavanje,
4. ima zdravstveno osiguranje,
5. nema zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,
6. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 54. st. 1. ZS).

Zbog sam prirode njegova statusa najčešće se privremeni boravak apatridu odobrava u svrhu humanitarnih razloga jer u tom slučaju nije potrebno da stranac ima sredstva za uzdržavanje i zdravstveno osiguranje (čl. 65. st. 2. ZS). Osobe kojima je odobren privremeni boravak imaju obvezu kontinuirano ga produljivati. Jedan o mogućih razloga zašto apatridi ne produljuju privremeni boravak je taj što prilikom produljivanja moraju uplatiti zdravstveno osiguranje za koje nemaju sredstava.
O privremenom boravku smo već pisali te detaljnije o tome možete pročitati ovdje: http://klinika.pravo.unizg.hr/content/privremeni-boravak

Stalni boravak

Stalni boravak može se odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, što uključuju odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (čl. 92. st. 1. ZS).

Stalni boravak odobrit će se strancu koji:
1. ima valjanu stranu putnu ispravu,
2. ima sredstva za uzdržavanje,
3. ima zdravstveno osiguranje,
4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje,
5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 96. st. 1. ZS).
Iznimno, stalni boravak može se odobriti i strancu koji je nije ima odobren privremeni boravak 5 godina, ako se radi o:
1. strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 3 godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje 10 godina, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice,
2. strancu koji je imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj,
3. djetetu koje živu u Republici Hrvatskoj, a čija oba roditelja u trenutku njegova rođenja imaju odobren stalni boravak ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rješenja ima odobren stalni boravak uz suglasnost drugog roditelja ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rođenja ima odobren stalni boravak, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno, odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti odnosu na roditeljsku skrb i
4. državljaninu treće države koji je rođen i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, nije imao regulirani boravak (čl. 94. st. 1. ZS).
Za odobrenje stalnog boravka njihovom slučaju nije potrebno da imaju sredstva za uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje niti se od njih traži poznavanje hrvatskog jezika, latiničnog pismo, hrvatske kulture ni društvenog uređenja (čl. 96. st. 2. ZS). Iznimno, ne moraju imati ni valjanu putnu ispravu ako se ona ne može pribaviti od u diplomatsko-konzularnom predstavništvu strane države u Republici Hrvatskoj ako se njihov identitet može nedvojbeno utvrditi na drugi način (čl. 96. st. 3. ZS).

Putna isprava

Za odobrenje i privremenog i stalnog boravka traži se od stranca da ima valjanu putnu ispravu što apatridi najčešće nemaju. Kako bi im se omogućilo kretanje kao i ostvarivanje ostalih prava, osobama bez državljanstva mogu tražiti izdavanje posebne putne isprave koju izdaju države potpisnice Konvencijom o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine spomenute na početku ovog članka.

Ono na što upozoravaju iz PGP Sisak je neujednačenje domaće prakse vezano uz izdavanje putne isprave i nedovoljno obrazlaganje obijenih putnih isprava. Kao primjer spominju strankinju, ženu bez državljanstva, rođenu na području Italije nepoznate točne lokacije, odgojenu od strane bake i djeda i naučenu nomadskom životu. Njen izvanbračni partner je hrvatski državljanin, a od dvadeset godina koliko žive u izvanbračnoj zajednici, deset godina, zajedno s djecom, žive u Hrvatskoj. Njen zahtjev za izdavanje putne isprave odbijen je uz formalno objašnjenje u jednoj rečenici da ne ispunjava potrebne pretpostavke. U sličnoj situaciji nalazi se druga strankinja, također osoba bez državljanstva, majka šestero djece, kojoj je odobren deveti po redu privremeni boravak, ali odbijen zahtjev za putnom ispravom.

Zaključak

Apatridnost ima izrazito negativan utjecaj na živote pojedinaca. Posjedovanje državljanstva nužno je za punopravno sudjelovanje u društvu te predstavlja preduvjet za ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava. Iako je, prema podacima UNHCR-a Hrvatska, u Hrvatskoj relativno malo osoba bez državljanstva – 2,886 osoba, uspoređujući sa situacijom u svijetu, potrebni su daljnji napori kako bi osobe koje se nalaze u dezorijentirane u pravnom limbu bile uključene u društvo.

Ispis

Možda vam se svidi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*